Evo kako možeš promijeniti druge ljude
04/08/2025
Izvještaj o Inspirativnom susretu za ambiciozne žene u Kutini
21/09/2025
Priča o Mili Lejli
Imala je kosicu. Ne dlačice. Nego, crnu, dugu kosicu. Gustu. Njen tata i ja oboje imamo gustu kosu. Imala je noktiće. Obrve. Trepavice. Bila je prelijepa. Malecka. Ružičasta. Izgledala je kao da spava kad su nam je donijeli. Imala je bucmaste obraščiće. Imala je drugi prst na nozi duži od palca. Kao njen tata.
Bila sam sretna. Smijala sam se. Govorila sam mu : „Ljubavi, vidi je kako je lijepa! „ Bila sam sretna, a beba nam se rodila mrtva.
Te večeri, 15.9.2024., nisam htjela zaspati. Htjela sam da mi što duže ostane njena jasna slika u glavi, njeno medeno, malo tijelo. Još nismo odlučili kako ćemo joj dati ime. Jer, rodila se dva mjeseca prerano. Do podna je još plivala u meni i ritala se. U 4 je već bila Beba anđeo.
Prevario me umor , svladale su me suze i zaspala sam nekad. Probudio me šapat na desnom obrazu : „Mila Lejla…“ Opet me obuzeo osjećaj sreće…
Tjedni poslije, bili su nam nepodnošljivi.
Osjećala sam se kao da sam živo meso koje hoda… Bez kože, bez kose, bez ikakve zaštite… Samo Srce koje hoda… Bila sam između Stvarnosti i Nečega.
Vidjela sam se kako se promatram. Ova ja koja promatra je bila odvojena od ove mene koja hoda. Sad kad se sjetim, nisam imala Mozga. U to vrijeme nisam mogla misliti. Bila sam samo meso koje hoda. Meso, koje zrak na sebi osjeća kao žiletu….
Prvi tjedan sam vriskala od bola. Ta tuga me potpuno slomila. Potpuno me onesposobila. Bacila me na pod. Žao mi je mene kad se sebe sjetim. Ne da samu sebe žalim… već, suosjećam sa samom sobom… nisam bila sposobna ni Bentleyu reći : „Idemo, sjedi, ne.“ Čeljust se nije mogla pomicati. Disala sam otvorenih usta. Nemoćna. Kao sad…kad ovo pišem…
10 dana je prošlo ko ništa, ko 1 dan. Probudila sam se i shvatila da opet imam štit : imam kožu, opet osjećam kožu i bol u kralježnici.
Jer…Ona je bila željena. Jako željena bebolina. Posebna je. Ima moć. I za naše živote. I za mnoge…sad kasnije tek to shvaćam…
Tad je počeo novi horor. Mozak je progovorio. Pitala sam se , zašto bih nastavila živjeti. U mješavini tuge, boli, suza, očaja, srama, bijesa…pitala sam se zašto ne odem za Njom. Zašto ne odem s Lejlicom?
Jer…Ona je bila željena. Jako željena bebolina.
Posebna je. Ima moć. I za naše živote. I za mnoge…sad kasnije tek to shvaćam…
Kad smo saznali da je curica, nikad neću zaboraviti dirljivu reakciju njenog tate….
Neki se pitaju zašto pričam o Njoj. Neki mene pitaju zašto pričam o Njoj.
Neki ne mogu slušati ni čitati. Neki me ne razumiju. Neki me osuđuju da samo želim reklamu. Neki ne bi mogli pričati o smrti svog djeteta, jer ne bi htjeli da
njihova tuga bude u tuđim ustima.
Ja? Ja samo želim pričati o našoj bebolini. Volim pričati o Lejlici. Lakše mi je tako. Mislim da ruže na njenom grobiću ljepše cvatu, jer je živa uspomena na Nju.
S nećacima najviše pričam o Lejli. Oni me traže. Naročito nećak. On ima 7.
Sad, kad je prošla godina dana od kad se Lejlica rodila, pitao me šta bi ona sad radila. Rekla sam mu da bi vjerojatno Bentleya natezala za uši i učila hodati uz njega.
Danas slavim.
Moj fokus nije toliko na Njenoj smrti nego na Lejlinom životu.
Kad ljudima kažem da sam mama Bebe anđela i kad me pitaju s koliko je umrla,
ja kažem da je imala 7 mjeseci.
Ona je za mene imala 7 mjeseci kad je odlučila završiti ovaj život.
Od kad smo saznali da sam trudna, ja sam se osjećala kao MAMA.
I to slavim.
Danas obilježavam rođenje, majčinstvo, život, trudnoću,….
Mogla bih reći : „Umjesto da pušemo prvu svijećicu, ja palim lampaš.“
Ali, ja sadim cvijeće. Nek je živo.
I slavim.
Sa suzama u očima, ali slavim.
Pričam o Lejlici za sve Mamice, koje nikad o svom Anđelu nisu progovorile.
Za Mame, koje su morale zašutjeti.
Za one, koje nemaju s kim podijeliti svoju bol.
Za one, koje ne znaju kako nastaviti.
Koje gutaju tugu….
Ja sam nastavila onako kako sam i prije živjela.
Jer, ako me negdje Mila Lejla gleda…želim da kaže : „Wow, to je moja Mama !“
A naučila me što je PRAVA Ljubav….
…ja je mogu voljeti i bez da ikad od nje dobijem VOLIM TE, MAMA…
.
